Vučić 198

Studentska lista 55

Tako kaže Informer TV

https://neutrall.vercel.app/

Bok ekipa! Napravio sam Neutrall, stranicu koja prikuplja vijesti iz hrvatskih medija s fokusom na političku neutralnost, objektivnost i smanjivanje pristranosti.

Stranica je još u razvoju pa bi mi puno značilo da je pogledate i kažete što mislite. Svaki feedback je dobrodošao! 🙂

Hreddit kalendar nedjeljom

Posvetiti cu ovaj tekst nasim susjedima srbima. Svaka Vam cast i sretno Vam bilo!

Kako je sustav naučio preživljavati bez stručnosti — i zašto su ga rezultati reprezentacije godinama skrivali

Hrvatski nogomet ima jedan neobičan problem: što je uspješniji, to ga je teže ozbiljno kritizirati.

Dinamo desetljećima osvaja prvenstva, razvija i prodaje igrače za desetke milijuna eura. Hrvatska reprezentacija osvaja srebro i broncu na svjetskim prvenstvima, igra finale Lige nacija i gotovo tri desetljeća proizvodi igrače za najveće europske klubove. Na površini, sustav očito funkcionira.

Ali upravo je rezultat možda najveća prepreka razumijevanju hrvatskog nogometa.

Jer rezultat odgovara na pitanje što se dogodilo. Ne odgovara nužno na pitanje zašto se dogodilo.

Hrvatski nogomet ima izvanrednu bazu igrača, nogometnu kulturu stariju od ljudi koji danas njime upravljaju, kvalitetne trenere i pojedince koji su u različitim razdobljima stvarali ozbiljne stručne sustave. Problem nastaje kada institucija prisvoji njihov uspjeh, a zatim ga godinama troši kao dokaz vlastite stručnosti.

To je možda problem hrvatskog nogometa broj jedan:

sustav koji je izuzetno dobar u preživljavanju, održavanju moći i eksploataciji već postojeće kvalitete, ali mnogo slabiji u dokazivanju da njegov vrh sam proizvodi tu kvalitetu.

---

1. Mit o velikom nogometnom arhitektu

Jedan od najtrajnijih mitova hrvatskog nogometa jest Zdravko Mamić kao genijalni trgovac igračima, čovjek koji „nanjuši talent”, stvori igrača i zatim ga proda za iznos koji nitko drugi ne bi mogao dobiti.

Problem s tim narativom je jednostavan: Mamić nije bio Dinamova skautska služba. Nije bio Dinamova omladinska škola. Nije individualno školovao Luku Modrića, Matea Kovačića, Dejana Lovrena ili Šimu Vrsaljka.

Dinamo je imao jednu od najproduktivnijih omladinskih akademija u Europi i stručni sustav čiji su pojedini ljudi upravo na tome gradili međunarodnu reputaciju. Akademija pod ljudima poput Romea Jozaka imala je definirane principe selekcije, razvoja, tehničko-taktičke edukacije i tranzicije prema seniorskom nogometu. Europski izvještaji o Dinamovoj školi detaljno su opisivali takvu metodologiju.

Drugim riječima, proizvod je stvarala nogometna infrastruktura.

Mamić je bio čovjek na vrhu sustava koji je tim proizvodom raspolagao.

To ne znači da nije znao pregovarati. Očito je znao. Ali postoji velika razlika između sposobnog trgovca koji posluje na ravnopravnom tržištu i čovjeka koji godinama kontrolira dominantni klub nacionalne lige, raspolaže najboljim bazenom mladih igrača u državi i istodobno ima golem utjecaj u domaćem nogometnom sustavu.

Još važnije, dio poslovnog modela tog razdoblja danas više nije samo predmet navijačkih teorija. Zdravko Mamić pravomoćno je osuđen u predmetu povezanom s izvlačenjem novca iz Dinama i poreznim prijevarama; prvostupanjska presuda donesena je 2018., a hrvatski Vrhovni sud 2021. potvrdio je ključne osuđujuće dijelove presude.

Zato je tvrdnja da je upravo takvo poslovno okruženje dokaz njegova iznimnog poslovnog genija problematična.

Pravi test velikog biznismena bio bi pokazati istu superiornost unutar jednakih pravila, bez institucionalnog monopola, bez privatnog interesa u igračima i bez kontrole nad dominantnim klubom zemlje.

Inače ne mjerimo samo sposobnost trgovanja. Mjerimo moć.

---

1. Što se događalo igračima koji nisu htjeli igrati po pravilima sustava?

Tu priča postaje mnogo ozbiljnija.

Na suđenju u aferi Dinamo 2025. Šime Vrsaljko suočen je sa svojim ranijim iskazom USKOK-u. U njemu je naveo da se suradnja igrača s agencijom Maria Mamića praktički podrazumijevala te da bi oni koji nisu željeli potpisati bili marginalizirani i prestajali igrati za prvu momčad.

Kao konkretan primjer naveo je Andreja Kramarića.

Prema tom iskazu, Kramarić nije htio potpisati ugovor s agencijom Maria Mamića, nakon čega je završio prvo u Lokomotivi, pa u Rijeci. Vrsaljko je na sudu potvrdio sadržaj ranijeg iskaza koji mu je pročitan.

To je izrazito neugodan slučaj za mitologiju sustava.

Kramarić nije bio anonimni junior koji je kasnije slučajno eksplodirao. Njegov otac još je 2011., godinama prije USKOK-ova procesa, javno govorio o problemima oko ugovora i činjenici da njegov sin u Dinamu ne dobiva priliku.

Kramarić zatim odlazi.

U Rijeci zabija 37 ligaških golova u 42 nastupa, odlazi u Premier ligu, potom u Hoffenheim i gradi jednu od najdugovječnijih bundesligaških karijera nekog hrvatskog napadača.

Dakle, ne govorimo samo o mogućem sukobu interesa.

Imamo gotovo laboratorijski neugodan primjer:

sustav marginalizira igrača → igrač napušta sustav → van sustava demonstrira kvalitetu koju sustav navodno nije mogao koristiti.

Robert Murić drugačiji je slučaj, ali reakcija institucije ponovno je indikativna. Kao jedan od najvećih talenata Dinamove škole odlučio je 2014. otići u Ajax. Dinamo je osporavao njegov ugovorni status, FIFA je na kraju omogućila registraciju za Ajax, a njegov odlazak prerastao je u javni i pravni rat.

Murić poslije nije postao svjetska klasa.

Ali to je zapravo nebitno za analizu tadašnjeg postupanja.

Nitko 2014. nije mogao znati kakvu će imati karijeru. Pitanje je kako sustav reagira kada talent odluči da svoju karijeru neće voditi putem koji mu je sustav namijenio.

I odgovor je vrlo često bio: sukob.

---

1. Reprezentacija kao sportska selekcija — ili tržišni instrument?

Još je osjetljivije pitanje koliko se takva logika prelijevala na reprezentaciju.

Za tvrdnju da je svaki sporni poziv služio isključivo podizanju transferne vrijednosti igrača nema dokaza i bilo bi neodgovorno to tvrditi.

Ali za tvrdnju da je Zdravko Mamić aktivno pokušavao utjecati na reprezentativnu selekciju svojih igrača dokaza ima napretek.

Najčišći primjer je Sammir.

Mamić je Slavena Bilića javno napadao jer Sammir nije pozivan u reprezentaciju, čak ga prozivajući za rasizam.

Godinu poslije pitanje seli iz medija ravno na sjednicu Izvršnog odbora HNS-a.

Prema tadašnjem izvještaju, Mamić izravno pita Bilića:

„Slavene, zašto ne zoveš Sammira?”

Bilić pokušava objasniti vlastiti izbor, rasprava eskalira, a Mamić napušta sjednicu.

To više nije navijačka teorija o „Mamićevoj reprezentaciji”.

To je čelnik kluba koji na sjednici nacionalnog saveza ispituje izbornika zašto igrač njegova kluba nije reprezentativac.

Kasnije se isti motiv pojavljuje kod Arijana Ademija.

Godine 2015. Mamić javno objavljuje da Niko Kovač više nema njegovu podršku. Među zamjerkama navodi upravo Ademija, a o Kovaču govori da je napravio „otklon prema obitelji Mamić”, da ignorira Savez i klubove te — možda najvažnije — da „sve radi po svom”.

Vrijedi se zaustaviti na toj rečenici.

Što bi izbornik nacionalne reprezentacije trebao raditi ako ne — po svom stručnom uvjerenju?

Može pogriješiti. Može biti loš izbornik. Može izostaviti igrača kojeg je morao pozvati.

Ali ako je njegova autonomija sama po sebi problem čovjeku koji vodi jedan klub, tada više ne razgovaramo samo o kvaliteti izbornika.

Razgovaramo o tome tko vjeruje da reprezentacija pripada kome.

---

1. Igor Štimac: od neprijatelja sustava do njegova izbornika

Ako postoji epizoda koja hrvatski nogomet tog vremena pretvara gotovo u političku satiru, onda je to Igor Štimac.

Štimac je 2010. bio glavni protukandidat Vlatku Markoviću za predsjednika HNS-a i politički protivnik bloka kojem je Mamić bio jedan od najvažnijih ljudi. Izborna skupština završila je kaosom i rezultatom 25:24 za Markovića.

Nepunih dvije godine kasnije — Štimac postaje hrvatski izbornik.

Mamić prije imenovanja javno predviđa upravo Štimca kao čovjeka koji će dobiti reprezentaciju.

A nakon završetka Štimčeva mandata događa se jedan od bizarnijih obrata cijele epohe: čovjek koji je donedavno s Mamićem ratovao govori da javnost ima pogrešnu percepciju o njemu i opisuje ga kao „dobroćudnu dušu koja u životu nije mrava zgazila”.

Ni to samo po sebi ne dokazuje tajni dogovor.

Ali opisuje političku kulturu u kojoj jučerašnji neprijatelj vrlo brzo može postati funkcionalni dio istog sustava.

Štimčeva era ostavila je i još jednu neugodnu priču. Danijel Pranjić kasnije je tvrdio da ga je Štimac prekrižio zato što nije potpisao za Hajduk, što je Štimcu osobno zamjerio. To je Pranjićeva tvrdnja, ne sudski utvrđena činjenica, ali ponovno se pojavljuje isti motiv: sportska selekcija i interesi izvan same reprezentativne kvalitete igrača.

---

1. Niko Kovač i grijeh autonomije

Niko Kovač je posebno važan jer pod njim prvi put vrlo jasno možemo pratiti nogometnu arhitekturu koja će nadživjeti njegova mandata.

Kovač je 2014. otvoreno definirao 4-2-3-1 koji prelazi prema 4-1-4-1, naglašavao posjed, tranziciju, vraćanje lopte i counterpressing te govorio da preferira upravo taj sustav.

Kovač nije bio savršen izbornik.

Njegov mandat završio je zasluženo lošim rezultatskim nizom: 0:0 protiv Azerbajdžana i poraz od Norveške gurnuli su Hrvatsku na treće mjesto kvalifikacijske skupine, nakon čega ga HNS smjenjuje.

Postojao je i očiti konflikt s dijelom momčadi. Nakon Norveške Kovač je javno kritizirao pristup igrača, a Luka Modrić nije se s njegovom ocjenom potpuno složio.

Dakle, priču da je Kovač bio savršeni stručnjak kojeg je zli sustav bez razloga odstranio ne možemo ozbiljno zastupati.

Ali postoji druga činjenica koju također ne možemo ignorirati:

samo nekoliko mjeseci prije smjene javno je izgubio podršku Zdravka Mamića upravo zato što je, Mamićevim riječima, počeo ignorirati Savez i klubove i „sve raditi po svom”.

I onda dolazi nasljednik.

---

1. Ante Čačić i institucionalni lift

Ante Čačić nije bio čovjek koji je jednog jutra ostavio lemilicu za televizore i slučajno postao izbornik Hrvatske. Karikatura „TV-servisera” često prikriva činjenicu da je imao dugu trenersku karijeru, stručnu edukaciju i UEFA Pro licencu. HNS u njegovoj službenoj biografiji navodi rad u Zadru, Dubravi, Inkeru, Osijeku, Slaven Belupu, Libiji i drugim sredinama.

Problem nije u tome što Čačić nije bio trener.

Problem je put kojim je iz domaćeg trenerskog journeymana stigao do jedne od individualno najjačih reprezentacija Europe.

Čačić 2011. preuzima Lokomotivu.

Nakon manje od dva mjeseca odlazi u Dinamo.

Nakon Dinama vodi Radnik Sesvete, kratko Maribor, Slaven Belupo, pa se 2015. vraća u — Lokomotivu.

Tri mjeseca poslije postaje izbornik Hrvatske.

To se događa neposredno nakon što je Kovač izgubio Mamićevu javnu podršku i potom dobio otkaz.

Čačić je imenovan jednoglasno. Tadašnji predsjednik HNS-a Davor Šuker javno odbacuje pitanje Mamićeva utjecaja kao teoriju zavjere.

Ali sama bliskost nogometnih putanja Dinama i Lokomotive nije bila izmišljena. Čak je i ekonomsko istraživanje hrvatske lige odnos dvaju klubova analiziralo kao izrazito blisku strukturu koja je narušavala kompetitivnu ravnotežu, a javni dokumenti godinama su pratili masovne tokove igrača između njih.

Zato relevantno pitanje nikada nije trebalo biti:

„Je li Čačić ikada završio trenersku školu?”

Nego:

„Zašto je upravo Ante Čačić u rujnu 2015. bio najbolji stručni izbor za Luku Modrića, Ivana Rakitića, Marija Mandžukića, Ivana Perišića i ostatak jedne generacije na vrhuncu?”

---

1. Kruno Jurčić: čovjek kojeg je sustav pojeo

Krunoslav Jurčić možda je tragičniji primjer.

Prije Dinama njegova trenerska karijera izgleda vrlo obećavajuće.

S Pulom postiže tada najbolji prvoligaški plasman u povijesti kluba. Sa Slaven Belupom osvaja drugo mjesto — također najbolji ligaški rezultat u povijesti kluba — i izbori Europu.

To je potpuno legitiman CV za Dinamo.

Jurčić dolazi 2009., osvaja prvenstvo i Kup.

Odlazi.

Pa se pojavljuje Lokomotiva.

Pa ponovno Dinamo.

Pa otkaz nakon šest poraza u Ligi prvaka.

Pa reprezentativni stožer.

Pa — treći put — Dinamo.

UEFA je njegov treći povratak 2012. doslovno opisala kao treći mandat na istoj klupi, a Jurčić je tada govorio da Dinamov poziv jednostavno ne može odbiti.

Tu više nije smiješno.

Jer Jurčić je na početku karijere pokazao nešto što mnogi treneri nikada ne pokažu: sposobnost da slabiji klub napravi boljim nego što mu resursi nalažu.

A onda postaje institucionalni rezervni kotač.

Nešto pukne?

Vrati Krunu.

Čačić ne ide?

Vrati Krunu.

Treba netko poznat sustavu?

Vrati Krunu.

To je možda savršena metafora Mamićeva Dinama: čak i stvarno sposobnog trenera sustav može pretvoriti u potrošni dio stroja, umjesto da mu omogući vlastiti razvojni put.

---

1. Sustav koji trener nasljeđuje, umjesto da ga institucija razvija

Tu dolazimo do ključne paralele između Dinama i reprezentacije.

Niko Kovač postavlja jasnu strukturu hrvatske igre.

Kada ga zamjenjuje Čačić, međunarodni taktički pregled pred Euro 2016. izričito navodi da je Čačić naslijedio Kovačev 4-2-3-1 i alternativni romb 4-4-2, uz vlastite eksperimente s drugim rasporedima.

Čačić odlazi 2017.

Dolazi Zlatko Dalić.

A pred SP 2018. isti taktički pregled ponovno piše da je hrvatska osnovna formacija već dugo 4-2-3-1, uz povremeni romb. Dalićeva važna neposredna intervencija bila je pomicanje Modrića više prema desetki u ključnom trenutku kvalifikacija.

Dakle:

Kovač postavi okvir.
Čačić ga naslijedi.
Dalić ga naslijedi i funkcionalnije koristi.

To Daliću 2018. nije zamjerka.

Naprotiv.

On reprezentaciju preuzima nekoliko dana prije ključne utakmice s Ukrajinom. Nema vremena za izgradnju vlastite nogometne ideologije. Ima momčad punu igrača Real Madrida, Barcelone, Intera, Juventusa, Liverpoola, Atletica i drugih vrhunskih klubova.

Njegova najbolja odluka u toj situaciji možda je upravo bila:

ne izmišljaj previše.

---

1. Rusija 2018.: odličan posao — ali što je točno dokazao?

Dalićev SP 2018. bio je rezultatski fenomenalan i to mu nitko ozbiljan ne može oduzeti.

Hrvatska osvaja svih devet bodova u skupini, uključujući 3:0 protiv Argentine, zatim prolazi Dansku, Rusiju i Englesku te igra finale s Francuskom.

Za čovjeka koji je reprezentaciju praktički tek preuzeo, to je izvrstan izbornički posao.

Ali izvrstan rezultat nije isto što i dokaz taktičke vrhunskosti.

Pogledajmo nokaut-fazu u 90 minuta:

Danska — 1:1.
Rusija — 1:1.
Engleska — 1:1.
Francuska — 2:4.

Hrvatska dakle na cijelom putu od osmine finala do kraja turnira nije dobila nijednu utakmicu u regularnih 90 minuta.

To ne znači da srebro „ne vrijedi”. Pravila turnira uključuju produžetke i penale, a sposobnost preživljavanja eliminacijskih utakmica jest kvaliteta.

Ali znači da srebro nije dobar odgovor na svaku taktičku kritiku.

Hrvatska je bila fantastična turnirska momčad.

To samo po sebi ne dokazuje da je njezin trener svaki put taktički nadigrao protivnika.

I tu nastaje problem ostatka Dalićeve ere.

Ono što je 2018. bilo razumno — zajedništvo, motivacija, jednostavnost, oslanjanje na inteligenciju elitnih igrača — tijekom devet godina trebalo je prerasti u prepoznatljiv, razvijen trenerski sustav.

Umjesto toga, osnovna arhitektura Hrvatske ostala je nevjerojatno slična onome što je reprezentacija igrala prije njega.

Kad je Dalić pokušavao ozbiljnije eksperimentirati s trojicom stopera, često bi se nakon problema vraćao prema poznatoj strukturi.

Drugim riječima, legitimno je pitati:

koliko je hrvatski nogomet od 2018. do 2026. taktički izgradio, a koliko je optimizirao i trošio ono što je već imao?

---

1. Kad pozicija igrača postane sekundarna njegovu „izvršenju zadatka”

Tu dolazimo do jedne od najvećih Dalićevih taktičkih slabosti: čestog dojma da prvo postoji raspored, a onda se igrače pokušava uklopiti u njega.

Kramarić na krilu najbolji je shorthand.

Andrej Kramarić gotovo je cijelu ozbiljnu karijeru najopasniji centralno — kao napadač, drugi napadač ili igrač između linija.

Mislav Oršić je suprotan tip igrača: njegova je najveća vrijednost vrlo specifična, s lijeve strane, ulaskom prema unutra, napadom prostora i završnicom.

Ivan Perišić je pak među najfleksibilnijim hrvatskim napadačima svoje generacije: igrao je s obje strane, odličan je objema nogama, sposoban centrirati, napadati drugu stativu i završavati glavom.

Ako dakle želiš koristiti sva tri profila, logično pitanje nije samo:

„Tko je najbolji igrač?”

Nego:

„Tko gubi najmanje kvalitete kada promijeni ulogu?”

Dalić je još 2022. na mogućnost da Oršića stavi lijevo, a Perišića pomakne desno, odgovarao da bi bilo „glupo” Perišića micati na desnu stranu i da Hrvatska ima dobru klupu.

To je legitimna izbornička odluka.

Ali nije taktičko objašnjenje.

Isti problem vidi se kod Josipa Stanišića.

Stanišić je elitnu razinu dosegnuo kao prvenstveno obrambeni bek/stoper: robustan, pozicijski inteligentan, tehnički siguran, sposoban braniti i zatvarati prema unutra. U klupskom nogometu često upravo iz beka sudjeluje u formiranju zadnje trojke.

Kada ga koristiš kao visokog wing-backa bez klasičnog krila ispred njega, od njega tražiš da velik dio utakmice maksimalizira upravo osobine koje nisu razlog zbog kojeg je postao elitni igrač.

To ne znači da Stanišić ne može igrati wing-backa.

Znači da trener mora pokazati što momčad dobiva dovoljno veliko da opravda ono što igrač gubi.

---

1. „Nema mjesta za propitivanje mog rada i moje logike”

Ako postoji jedna izjava koja sažima krajnju fazu Dalićeva mandata, onda je to ova.

U lipnju 2026., nakon devet godina na klupi, rekao je:

«„Vi znate moj način i sistem devet godina... Hrvatska je osvojila tri medalje. Nema mjesta za propitivanje mog rada i moje logike.”»

To je gotovo savršen primjer problema koji se provlači kroz hrvatski nogomet.

Rezultat postaje dokaz metode.

Ali rezultat nije dovoljan da utvrdi uzročnost.

Ako Hrvatska pobijedi unatoč lošoj taktičkoj odluci, rezultat ne pretvara odluku u dobru.

Ako Hrvatska izgubi nakon dobre taktičke pripreme zbog individualne pogreške, rezultat ne čini pripremu lošom.

Trenerova metodologija mora biti otvorena analizi upravo zato da bismo mogli razlikovati jedno od drugoga.

Posebno je zanimljiv Dalićev obrazac kada se kritizira konkretna taktička premisa. On je tijekom karijere više puta preuzimao općenitu odgovornost za poraze. Zna reći:

„Ja sam kriv.”

Ali kada pitanje postane:

„Je li ova konkretna ideja bila pogrešna?”

odgovor mnogo češće postaje:

plan je bio poznat; protivnika smo analizirali; igrači nisu izvršili; nedostajala je reakcija; primili smo prelagan gol.

To su legitimna objašnjenja pojedinačne situacije.

Ali ako se ista vrsta problema ponavlja, onda rečenica:

„Sve smo znali, ali igrači nisu reagirali”

nije obrana stručnog stožera.

To je optužnica protiv njega.

Jer ako si znao što će protivnik napraviti, imao dane za pripremu i tvoji igrači svejedno nisu bili sposobni odgovoriti, onda ostaje nekoliko mogućnosti:

nisu dovoljno uvježbani;
odabrao si pogrešne profile;
dao si im pogrešne zadatke;
rješenje nije bilo dovoljno dobro;
ili nisi tijekom utakmice ispravio ono što nije funkcioniralo.

Sve su to trenerska pitanja.

---

1. Man-management: „obitelj” je najlakše voditi dok se svi slažu

Dalićeva najveća javno priznata kvaliteta gotovo uvijek je bila upravljanje ljudima: zajedništvo, obitelj, hijerarhija, povjerenje.

I tu mu treba dati ozbiljan kredit. Njegove momčadi na velikim turnirima pokazivale su iznimnu psihološku otpornost.

Ali pravi test man-managementa nisu samo laki karakteri.

Pravi test su oni teški.

Nikola Kalinić, Ante Rebić i Marko Livaja zato su zanimljiva tri slučaja — i nisu ista.

Kod Kalinića je Dalić imao vrlo jak slučaj. Nakon što je napadač protiv Nigerije odbio ući kao kasna zamjena, navodeći probleme s leđima, Dalić ga je poslao kući. Prema njegovoj verziji, slična situacija dogodila se već ranije.

Trener mora moći održati osnovnu disciplinu i tu je Dalićeva odluka razumljiva.

Rebić je drugačiji.

Nakon Eura 2021. javno je udario po Daliću i tvrdio da Hrvatska posljednje dvije-tri godine, unatoč talentiranoj generaciji i „dva genijalca”, nije imala čovjeka koji bi tu kvalitetu pravilno iskoristio.

Način je bio neprofesionalan.

Ali sadržaj je bio izravna kritika izbornikove stručnosti.

Rebić se nije ispričao i više se nije vratio u reprezentaciju.

Nijedan trener nije dužan tolerirati igrača koji ga javno razvaljuje preko Instagrama.

Ali kasnija Dalićeva tvrdnja da „nema mjesta za propitivanje mog rada i moje logike” daje cijeloj priči drugačiji retroaktivni ton.

Livaja je treći i bitno drukčiji slučaj.

Na otvorenom treningu na Rujevici 2023. pojedinci s tribina provocirali su i vrijeđali Livaju. On je reagirao i situacija je eskalirala. Livaja je potom, nakon razgovora s Dalićem, napustio pripreme. Dalić je javno osudio vrijeđanje i rekao da je pokušao nagovoriti Livaju da ostane.

Dakle nije točno da ga je Dalić potjerao.

Ali taj slučaj ipak otvara pitanje leadershipa:

ako svjesno pozoveš igrača za kojeg cijela država zna da je temperamentan, onda ga ne možeš tretirati kao problem tek kada se njegova poznata osobnost manifestira.

Dobar man-manager ne bira samo dobre karaktere.

On zna upravljati teškima.

---

1. Dalić nije proizveo generaciju. Generacija je već bila tu.

To je možda najvažnija korekcija dominantnog narativa.

Dalić nije pronašao Modrića.

Nije razvio Rakitića.

Nije od Brozovića napravio veznjaka Intera.

Nije Perišića naučio igrati obje strane.

Nije Mandžukića naučio psihološkoj brutalnosti.

Nije Gvardiola proizveo Manchester Cityju.

Njegova zasluga je drugačija: dobio je izniman skup igrača i u više navrata vrlo uspješno upravljao njima kroz turnirski nogomet.

To je stvarna vještina.

Ali je potpuno druga vještina od izgradnje nogometnog sustava koji igrače čini boljima nego što su individualno.

I tu će njegovo novo poglavlje u UAE biti zanimljiv prirodni eksperiment. Nakon odlaska iz Hrvatske 2026. preuzeo je reprezentaciju Ujedinjenih Arapskih Emirata, sredinu u kojoj je već prije radio.

Više nema Modrića koji na terenu sam čita prostor i ispravlja strukturu.

Nema Brozovića.

Nema Perišića.

Nema hrvatske generacije koja desetljeće igra najvišu europsku razinu.

Ne treba očekivati da UAE pobjeđuje Francusku ili Englesku.

Treba gledati nešto drugo:

igra li ta momčad bolje nego što kvaliteta njezinih igrača sugerira?

Ako igra, Dalić će dati jak argument u korist svoje stručnosti.

Ako se ponove isti problemi s profilima, pozicijama i strukturama, argument da je hrvatska generacija nosila trenera bit će mnogo jači.

---

1. Kustić: nova era ili urednija verzija starog modela?

Marijan Kustić postaje predsjednik HNS-a 2021. i 2025. jednoglasno dobiva novi mandat. HNS je pod njim institucionalno mirniji, reprezentacija osvaja broncu u Kataru i srebro u Ligi nacija, a Kustić ulazi i u Izvršni odbor UEFA-e.

To su stvarne činjenice i ne treba ih umanjivati.

Kustić je po dolasku također javno rekao da Zdravko Mamić više nema utjecaja na HNS niti na kadroviranje.

Ali ovdje ponovno vrijedi isto pravilo:

rezultat institucije nije automatski dokaz kvalitete institucije.

Kustić 2021. ne preuzima reprezentaciju u ruševinama.

Nasljeđuje Dalića.

Nasljeđuje Modrića.

Nasljeđuje generaciju koja je tri godine ranije bila druga na svijetu.

Nasljeđuje sustav rada koji već postoji.

Zato pravo pitanje nije koliko je medalja reprezentacija osvojila dok je Kustić predsjednik.

Pravo pitanje je:

što je HNS pod Kustićem institucionalno izgradio što će ostati nakon Modrića, Dalića i ove generacije?

Jer ako odlaskom jednog velikog čovjeka ponovno trebamo čekati da se slučajno pojavi drugi koji će postaviti sustav, tada se metodologija nije promijenila.

Promijenila su se imena.

---

1. Hrvatski paradoks: nogometna zemlja uspješna usprkos načinu upravljanja

Najlakši argument protiv svega napisanog glasi:

„Ali rezultati?”

Da.

Rezultati su nevjerojatni.

I upravo je to hrvatski paradoks.

Država od manje od četiri milijuna ljudi desetljećima proizvodi vrhunske nogometaše. Dinamo ima iznimnu akademiju. Hajduk, Osijek, Rijeka i brojni manji klubovi također proizvode igrače. Hrvatski treneri rade po cijelom svijetu. Nogomet je duboko ugrađen u kulturu zemlje.

Zbog toga sustav može biti slabiji nego što rezultati sugeriraju.

Ako Hrvatskoj iz godine u godinu izlaze Modrić, Rakitić, Brozović, Kovačić, Perišić, Mandžukić, Gvardiol, Šutalo, Vušković i desetci drugih igrača, prag nesposobnosti koji institucija može preživjeti postaje nevjerojatno visok.

To je slično tvrtki koja sjedi na nalazištu zlata.

Može godinama imati loš management i svejedno ostvarivati profit.

Profit nije dokaz da management nema problem.

Možda samo pokazuje koliko je dobro nalazište.

---

1. Zato problem broj jedan nije Dalić. Nije ni Mamić.

Mamić je ekstremni simptom.

Čačić je simptom.

Štimac je simptom.

Na svoj način i Dalić je simptom.

Ali nijedan od njih nije problem broj jedan.

Problem je model u kojem se stručnost često podređuje lojalnosti, kompatibilnosti sa sustavom, političkoj moći i kratkoročnom rezultatu, a zatim se svaki uspjeh koristi kao dokaz da je sustav od početka bio stručan.

Ozbiljna nogometna institucija mora znati:

kakav nogomet želi igrati;
kakve igrače želi razvijati;
kakve trenere želi proizvoditi;
zašto bira određenog izbornika;
kako mjeri njegov rad mimo medalja;
što će od njega ostati kada ode;
i tko je odgovoran kada struktura ne radi.

U hrvatskom nogometu prečesto je odgovor bio:

dok pobjeđujemo, ne pitaj.

A kada rezultat nestane:

promijeni čovjeka, zadrži sustav i čekaj sljedećega koji će ga ponovno učiniti funkcionalnim.

Halilhodžić napravi momčad.

Potroši je.

Jurčić dođe.

Potroši ga.

Bjelica ponovno napravi ozbiljnu momčad.

Potroši je.

Kovač postavi reprezentativnu strukturu.

Čačić je naslijedi.

Dalić je bolje koristi i na kraju vlastiti autoritet opravdava rezultatima koje je s njom ostvario.

To nije održiva stručna filozofija.

To je institucionalno življenje od tuđeg rada.

---

Epilog: najjednostavnije pitanje

Možda se cijela priča može svesti na jedno pitanje koje vrijedi postaviti svakom čovjeku na vrhu hrvatskog nogometa:

Što si ti izgradio?

Ne što si naslijedio.

Ne što je Modrić osvojio dok si ti bio predsjednik.

Ne koliko je Dinamo zaradio prodajući igrače koje je akademija proizvela.

Ne koliko medalja ima reprezentacija dok si ti bio izbornik.

Ne koliko je prvenstava osvojio klub koji je već bio najbogatiji i najmoćniji u državi.

Nego:

Što si ti izgradio što će biti bolje i nakon što te više nema?

Niko Kovač može pokazati nogometnu strukturu koja je nadživjela njegov mandat.

Romeo Jozak i ljudi Dinamove akademije mogu pokazati generacije igrača.

Nenad Bjelica može pokazati momčad koja je nakon godina europske nemoći ponovno počela izgledati kao ozbiljan europski klub.

Krunoslav Jurčić može pokazati Pulu i Slaven koje je digao iznad njihove prirodne razine.

A čovjek koji desetljeće sjedi na vrhu sustava ne smije na isto pitanje odgovoriti samo:

„Pogledajte rezultate.”

Jer rezultati pripadaju i ljudima na terenu.

Stručnost se vidi u onome što iza tebe ostane.

I možda je upravo zato problem hrvatskog nogometa broj jedan činjenica da smo predugo dopuštali da nam uspjeh bude zamjena za pitanje tko ga je zapravo proizveo.

Pitanje u naslovu.

Što mislite zašto?

Poznati talijanski glumac Andrea Roncato, osim po talentu, u Italiji je zbog svojih iskustava s drogom i ženama bio poznat i po “burnom životu”.

Stoga je neke iznenadilo kada je u veljači, u zabavnoj emisiji ‘Verissimo’ na talijanskoj televiziji, podijelio bolno osobno svjedočanstvo uz snažnu pro-life poruku, prenosi Aleteia.

“Nedostaje mi to što nemam djece. To mi je životna pogreška. Kad sam bio vrlo mlad imao sam priliku biti otac, imati dijete, ali sam pribjegao pobačaju. Sada sam snažno protiv pobačaja. Čak sam i napisao knjigu za to dijete koje nikada nije rođeno, imena ‘T’avrei voluto’ (Volio bih).” 

“Smatram da su djeca jedino pravo bogatstvo koje čovjek može dati svijetu. Može raditi dobre filmove, prekrasnu poeziju, davati novac, što god želite, ali ja vjerujem da je donijeti dijete na svijet najljepša stvar koju čovjek može napraviti”.

Roncato je slično ustvrdio i u intervjuu za talijanski vjerski medij Christiani Today poručivši kako „nikada neće prestati moliti Boga za oproštenje” jer je sudjelovao u pobačaju te da se nada kako će mu On “u svom beskrajnom milosrđu, oprostiti”.

U svojoj knjizi, talijanski glumac sastavio je pjesmu posvećenu nerođenom sinu za kojega u mladosti, kako kaže, “nije bio uopće zainteresiran”.

Izjavio je i da su ga mnogi zvali te rekli kako su htjeli počiniti pobačaj, ali da su se predomislili nakon što su pročitali njegovu dirljivu pjesmu.

Donosimo njezin prijevod na hrvatski:

Bio bih volio da budeš malen, da te mogu zagrliti.
Bio bih volio da budeš velik, da se mogu na te osloniti.
Bio bih volio da zimi gledaš kroz prozor, motreći kako počinje sniježiti.
Bio bih volio da za oluje ležiš pod pokrivačem, u tišini, da bi čuo zvuk kiše.
Bio bih volio da budeš nježan prema psima, da ih možeš dragati, i ljubazan prema starijima, da ih možeš voljeti.
Bio bih volio da budeš naočit, da se mogu hvaliti tobom, da imaš velike oči, poput majčinih.
Bio bih ti volio pjevati, uspavati te i nastaviti san što te probudio.
Bio bih volio da budeš stidljiv, da te vidim kako se rumeniš, i tvrdoglav, da mogu s tobom raspravljati
Bio bih volio da budeš uza me, da nas dvojica hodimo u tišini, pokušavajući shvatiti što onaj drugi u sebi misli, a ne može izreći.
Bio bih te volio naučiti sve ono što ne znam činiti.
Bio bih volio da jednog dana odeš, da doživim zadovoljstvo videći te kako se vraćaš.
Bio bih volio da iskusiš svoju prvu ljubav.
Bio bih volio da mi budeš blizu na dan kad budem morao napustiti ovaj svijet.
Volio bih da sam te želio tad kad te nisam želio…

Preveo: Luka Tripalo
Preuzeto sa Bitno.net

Izvor: https://www.bitno.net/vjera/svjedocanstva/pjesma-pobacaj-andrea-roncato/

Trenutno studiram u Velikoj Britaniji i bavim se sportom svaki tjedan i gledam za ikoji način da si zaradim džeparac online. Svaki dan imam po 2-4 sata slobodno i tražim savjete za one koji su zaradili ikakav (da je 50 eura misečno meni top) novac, ali online.

Stalno mi izlaze neki AI clipping, dropshipping, Amazon prodaja itd itd ali sve mi iskreno pari kao prevara, tako da ako itko radi nešto trenutno takvog đira ili ima iskustva, pliz odgovorite.😄

Najbolji moguci scenario: SL se ne uspjeva definirat u srpskom parlamentu, razlicite struje vuku na svoje strane. Svađe i konflikti se odvijaju iznutra, misljenja su podijeljena, prođu 4 godine i SNS se vraca na vlas sa dokazima kako su prijasnji izbori dokazali da alternativa ne postoji.

Biciklisti idu ko muhe bez glave, uopće me ne čude ovakvi događaji.

Komunalne službe nam vode ljudi koji mrze gradove u kojima žive i nije ih briga.

Evo sada se spominje da su uz liberale i četnici te srpski desničari u Studentskoj Listi, pa će biti zanimljivo na kraju tko će praviti vlast i kako će liberali, rusofili, četnici, srpski desničari, zeleni i tko će preuzet najveću ovlast, a netko će sigurno biti namagarčen i "prevaren".

Hrvatska se mora naoružat i biti sposobna braniti sebe i okolne države jer su Srbi izrazito nepredvidivi i nestabilni. Hrvatska mora moći obraniti prvo sebe, a zatim bude li trebalo i BiH, pa i Republiku Kosovo, kao saveznik.

Hrvatska kao članica može stagnirati ulazak novih zemalja u uniju, a ovo su neki od mogućih uvjeta koje Srbija mora ispuniti:

1. Isplatiti ratnu odštetu.
   
2. Reći gdje su nestale žrtve u ratu, za koje znaju
   
3. Isporučiti ratne zločince i osuđenike Hrvatskoj
   
4. Priznati Republiku Kosovo kao državu
   
5. Priznati Srebrenicu kao genocid i pobrisati sve murale Ratka Mladića po Beogradu i ostalim gradovima.
   
6. Ispričati se svim okolnim zemljama za štetu i nemir nanijet u bliskoj prošlosti